Vitez i junak, ili ubica dece? (16): Danila stigla ruka osvetnika

Nema sumnje da je prvi crnogorski vladar koji u više od dva veka dugoj vladavini dinastije Petrović nije obukao vladičansku mantiju i stavio mitru na glavu, zaslužan za udaranje temelja moderne crnogorske države, ali je isto tako velika i gorka istina da je on za svoje devetogodišnje vladavine lično počinio ili naredio nebrojene zločine, da je ostavio krvave tragove svog samovlašća, koje nije izbrisalo ni zatravilo ni minulih 155 godina. Jedna od najsramotnijih krvavih mrlja u zločinačkoj biografiji knjaza Danila svakako je bezdušnost koju je ispoljio prema sestri Jani i njenom mužu, glasitom bjelopavlićkom vojvodi, popu Ristu Boškoviću, koju, uz sve ostale, pojedini crnogorski novoistoričari uporno pokušavaju da pravdaju kao neminovnu žrtvu na putu do države.

Sve je počelo na Trojičin dan 1854. kada je knjaz Danilo (tada još neoženjeni "ćosavi kepeculjak Stanka krtolaša", kako su ga zvali politički protivnici, aludirajući na njegov izgled i stas i to što je na presto došao kao sin Stanka Stijepova Petrovića, zemljoradnika i proizvođača krompira sa Njeguša), dospeo u Ostrog sa svitom i u pratnji francuskog konzula u Skadru Ijasenta Ekara. Te noći je, po knjaževoj naredbi, nakon velikog sabora, odabrano trideset najlepših bjelopavlićkih devojaka i nevesti da bi uz vatru, u igri sa knjaževim perjanicima, zabavljale knjaza i njegove goste. Sutradan je pukla bruka i obelodanjeno da se ta "zabava" pretvorila u veliku razvratnu orgiju. Knjazu su, navodno, perjanici u odaju na silu doveli prelepu Danicu Kadić, mladu nevestu bjelopavlićkog popa Puniše Pavićevića, a sestru Todora Kadića. Bio je to povod za pobunu Bjelopavlića, koji su, predvođeni knjaževim zetom, vojvodom Ristom Boškovićem, krenuli da oružjem i krvlju operu ljagu, a knjaz je uspeo da sa svitom pobegne iz Ostroga prema Cetinju. Ubrzo se sa silom od oko 6.000 vojnika vratio da se krvnički osveti Bjelopavlićima, ponajpre zetu, koji se sa nekoliko rođaka i kolovođa pobune zatvorio u kulu na Orjoj luci. Na molbe piperskog prvaka, serdara Jola Piletića, vojvoda Risto Bošković je pristao da se s ostalima skloni u obližnju tursku tvrđavu u Spužu.

Ogorčen što su mu Boškovići umakli, knjaz Danilo je naredio odmazdu: - Imanje Boškovića od sada je državno, a njihove kuće da se odmah zapale i unište! Vojska je istog časa izvršila naređenje, a knjaz je, po tvrđenju Toma Oraovca, istoričara, pisca i političara - i ne samo njega - lično uzeo ugarak i zapalio kuću zeta, popa Rista Boškovića.

"Prema pričanju Jola Piletića", piše Oraovac, "ovaj je momenat bio tužan i veličanstven. Svi glavari stoje oko knjaza, a on sjedi na stolovaču, vojska pozadi njih, a sa istočne strane vojvodine kuće žene i nejaka djeca odbjeglih Boškovića. Svi sa dahom zastalim u ustima posmatraju kako neman ognja sve više u visinu raste, a vjetar po okolini raznosi prijatni miris od slanine, mesa i ostalih životnih namirnica pune ko košnice meda Vojvodine kuće. Na licima žena i djece Boškovića ni traga od žalosti ili uznemirenosti. Ova hladnoća izgleda njihovih lica i savršena, puna dostojanstva, mirnoća, knjaza je dovela do pravog besnila (ludila), pa je namah skočio sa stolice i naredio da se roblje (porodice) Boškovića dovede pred njega. Perjanici (kabadahije) privedoše žene i djecu. Među ženama knjaz spazi svoju sestru Janu, ženu vojvode Rista, i brzim joj koracima priđe i reče: - Jano, pljuni na izdajnoga popa Rista, pa idi i budi popa Đura Kusovca - ti, pope Đuro, pošto ti je umrla žena, uzmi Janu za ženu. Ali Jana uzvrati knjazu: - Nijesi pogodio, Zeko (knjažev nadimak iz djetinjstva), ja nikad neću pljunuti na mog vjernog muža, vojvodu Rista Boškovića, on je uradio ono što bi svaki pošteni Crnogorac učinio, ja se sa njim ponosim i dičim se što sam njegova žena. On, ni niko njegov, nije bio izd-ajnik, već su izd-ajnici oni koji su udarili na čast junačkog i viteškog plemena bjelopavlićkog. Vojvoda Risto je osvijetlio obraz svoj i svoga plemena, oprao obraz plemena od tvojih lajavaca, koje ti štitiš i pomažeš, ne bilo ti prosto ni pred bogom ni pred ljudima, i ka neće.

"Sve rečeno", piše dalje Tomo Oraovac, "knjaza nije moglo zadovoljiti ni zasititi njegov bijes prema odbjeglim Boškovićima, te da bi se ovima što više osvetio, preko povjerljivih lica naredi da se preko noći otruju Lazar i Mašan, sinčići vojvode Rista Boškovića, i njegovi ljudi uspiju da preko žena (koje nijesu mogle ni snijevati o čemu se radi) dadu djeci hljeb "beškot" (bijeli hljeb dvopek koji je knjaz jeo) napojen otrovom. Sjutra dan rano ujutro oboje je djece u najstrašnijim mukama umrlo i odmah su sahranjena pored rebara crkve Sv. Ćekle, s lijeve strane..." Provalija mržnje između Boškovića i Petrovića nikada nije premošćena. Pošto se, kao senator crnogorski, povukao iz političkog života, pop Risto Bošković nikada više nije otišao na Cetinje. Knjaz Nikola je, da li iz inata ili iz iskrene želje da se pomiri sa Bjelopavlićima, novom gradu na Zeti dao ime strica Danila a na Orjoj luci sagradio dvorac i crkvu pokajnicu i tu često boravio i svraćao kod tetka, ali je sve bilo uzalud. Hroničar je, recimo,zabeležio njihov razgovor na mesec dana pre smrti, kada je knjaz Nikola došao da poseti teško bolesnog i godinama skrhanog vojvodu. On mu je tada obećao da će mu doći i na sahranu i održati govor. - Ne želim da mi ti odaješ počasti sa tvojim topovima ni da mi na grob dođeš, jer suze koje bi prolio, bile bi suze radosnice, pa ne želim da se tvoje lice nada mnom mrtvim nasmije - odbrusio mu pop Risto.

Knjaz Danilo, kad je pod pritiskom glavara i diplomatije velikih sila pristao da pomiluje Boškoviće, ipak nije mogao odoleti svojoj pizmi i pakosti i pokušao je da ih ponizi: odredio im je kaznu od po sto dukata ako žele da im se povrate imanja, a umesto oružja dao im je posebno skovane kusture. - Hvala ti, gospodare, ali mi nijesmo za kusture već za sablje i mačeve, koje su naši stari nosili, a ne prodavali krtolu u Kotoru - odgovorio mu, navodno, pop Risto, aludirajući na knjaževog oca Stanka.

Možda najveće priznanje vojvoda pop Risto Bošković je dobio dve godine nakon smrti knjaza Danila. Prilikom pohoda na Crnu Goru 1862. godine Omer-paša je nekoliko dana boravio i u napuštenoj kući popa Rista na Orjoj luci. Nije dopustio da se kuća spali kao i većina ostalih po Bjelopavlićima, već mu je ostavio poruku: "Dragi vojvodo, žalim što tvoju glavu ne nosim u Skadar. Iz poštovanja prema tvome junaštvu i kuraži, ostavljam ti kuću u kojoj sam boravio nekoliko dana netaknutu, kao znak da junak junaka i krvnik krvnika mora poštovati..."

Kad je umesto kuće zatekao zgarište i ucveljenu suprugu Janu, kad je saznao šta mu se desilo sa dec-om, pop Risto Bošković, koji se, inače, oženio kad je imao samo četrnaest godina sa knjaževom sestrom Janom koja je bila starija od njega tri godine, odlučio je da se zakaluđeri i povuče se u Ostrog. Sprečili su ga u tome njegovi rođaci i prijatelji i njegova verna Jana koja će mu kasnije doneti i veliku radost - čak u 55. godini je za-trudnela i rodila mu sina Sava...

Knjaz, odnosno kralj Nikola, svoju zlobu i mržnju prema Boškovićima naročito je ispoljio prema Savu, sinu vojvode Rista, kojega je nekoliko puta kažnjavao, konfinirao, lišavao čina i pravio mu druge neprilike. Savo je, inače, bio pašenog crnogorskog vladara, jer je bio oženjen njegovom svastikom, ćerkom vojvode Petra Vukotića, odnosno sestrom kneginje Milene. Rodila mu je petoro dece, ali su sva ubrzo nakon porođaja pomrla, pa se on razveo i ponovo oženio i dobio čak tri sina i tri ćerke (jedan od njegovih sinova će kasnije biti lični lekar kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića). Iako je dugo bio poslanik u crnogorskoj skupštini, knjaz Nikola mu 1912. nije dao dozvolu da se preseli u Srbiju, a potom ni odobrenje da ide u Beč ili Rim kako bi se lečio od ogromne kratkovidosti. Kad mu je i to uskraćeno, on je 19. avgusta 1912. izvršio samoubistvo......